In
Change,
Promena života
Svašta se izdešavalo u poslednja dva meseca. Znam da sam neodgovorna, znam da sam lenja, znam da sam neredovna.... Oko toga nema rasprave. I ne planiram da ovaj post posvetim mom pravdanju, jer nema potrebe za tim. Jednostavno, samo želim da vam kažem moje mišljenje o svemu što se dešava, jer i dalje prvenstveno planiram da budem iskrena ovde. Svejedno je, da li će moje mišljenje uticati na vas ili ne, ja ću pokušati. Previše volim ovo mesto, da bih tek tako lako odustala od njega.
Dugo nisam pisala. Tačan razlog ne mogu navesti. Imam dosta obaveza, ali imam i slobodnog vremena. Ako ništa, trudim se da ga imam. I trudim se da svoje vreme dobro rasporedim, da bih često bila slobodna, za duge razgovore sa prijateljima, šetnje parkovima, i između ostalog, gledanja YouTube videa. Jer, da bih bila iole normalna, moram imati vreme samo za sebe i svoje potrebe.
Dugo nisam pisala. Tačan razlog ne mogu navesti. Imam dosta obaveza, ali imam i slobodnog vremena. Ako ništa, trudim se da ga imam. I trudim se da svoje vreme dobro rasporedim, da bih često bila slobodna, za duge razgovore sa prijateljima, šetnje parkovima, i između ostalog, gledanja YouTube videa. Jer, da bih bila iole normalna, moram imati vreme samo za sebe i svoje potrebe.
I znam da bih trebala češće pisati, jer ima puno vas koji to očekuju od mene, a i ja očekujem od same sebe. Mogu reći, da mi nedostaje to vreme provedeno ispred računara smišljajući koji je najbolji način da napišem neku moju misao, i vodeći računa da li to što pišem ima veze sa vezom. Skoro pa sam zaboravila kakav je osećaj kucati na tastaturi. Sada je ona postala samo način lakšeg završavanja mojih seminarskih radova i prezentacija.
Ne pišem jer nemam inspiraciju. Jako dugo mi se nije desilo da mi iz čista mira padne na pamet neka odlična tema za pisanje. I da sednem za laptop, i da pokušam nešto da pišem.... Ne znam šta.
Pokušavam da se držim pravila kvalitet pre kvantiteta, jer prvenstveno smatram da moj blog zaslužuje samo najbolje postove, a samim tim i vi, moji čitaoci. Ne osećam nikakvo uživanje u pisanju tra la la postova, koji služe samo da prepune moj blog feed, i da daju prividno stanje moje redovnosti. Jer, ukoliko ja ne pišem postove u koje ću uložiti 100% sebe, i sa kojima neću biti isto toliko zadovoljna.... čemu? Blog je mesto gde sam ja ja. I gde mogu da se iskažem u pravom svetlu. Ako bih pisala postove da bih to samo obavila, bez truda i emocija. Ne znam.... onda verovatno više ne bih ni pisala. Tako da, smatram da je bolje 2 dobra i kvalitetna posta mesečno, nego 1001 wish lista, koju bih napisala radi reda. Prvo i osnovno, ja to ne umem da pišem, a i ne želim. Tako da, moraćete da se snađete sa manjim brojem postova xD
Osim toga, odlučila sam da promenim svoj način razmišljanja. Ponovo. Jer, mogu reći da se nerviram oko škole, iako sve na kraju ispadne kako treba, i završi se i bolje od planiranog. Ali, to je jednostavno jače od mene. Ja sam svesna da je nepotrebno nerviranje, da nije sve tako crno, da mi stvari idu i bolje nego što ja mislim. Ali, opet sam u stanju da me boli želudac danima, i da se osećam loše i da ne želim da pričam. Jer, eto. Ne znam ni sama više. Samo želim odmor od svega i svakoga. Trudim se da razmišljam pozitivnije. Ne ide uvek, ali pokušavam, zar ne? Iako moj mozak uvek zamisli najgori scenario, sreća je okrenuta prema svima nama, i samo čeka trenutak kada će procvetati. A za to treba biti strpljiv, jer dođe i to nekada. I to baš kad najmanje očekujemo.
Sredinom marta završila sam u bolnici na infuziji, zbog nekih stvarčica o kojima ranije nisam vodila računa. Dosta faktora je uticalo na moje tadašnje stanje, ali sada sam sasvim dobro, ponovo zdrava, ponovo srećna. Promenila sam život i u tom pogledu, jer sam počela sebi posvećivati nešto više pažnje. Nažalost, dešava se da se ne držim ranije obećnih dogovora, ali pokušavam to promeniti. Počevši od bloga. Zaista ne znam, koliko se mogu posvetiti blogu u ovom trenutku, ali mogu obećati najmanje 2 posta mesečno, jer smatram da ste bar toliko zaslužili. Krivo mi je zbog ovoga, ali nemojte misliti da sam odustala. Ne bih tek tako bacila dve ipo godine. Još uvek sam ovde, još uvek ću se truditi da budem što bolja, što vrednija. Ne dam se ja tek tako lako. xD
Da ne dužim više, sve sam rekla. Još jednom, zaista mi je neprijatno, ali pre svega žao zbog moje neredovnosti, koju ću pokušati nadoknaditi u što kraćem vremenskom periodu. I zaista bih želela da mi napišete u komentarima kakv post biste želeli, da bh eto vama učinila nešto, a i da biste meni pomogli oko inspiracije. Vidmo seee ;)
Ne pišem jer nemam inspiraciju. Jako dugo mi se nije desilo da mi iz čista mira padne na pamet neka odlična tema za pisanje. I da sednem za laptop, i da pokušam nešto da pišem.... Ne znam šta.
Pokušavam da se držim pravila kvalitet pre kvantiteta, jer prvenstveno smatram da moj blog zaslužuje samo najbolje postove, a samim tim i vi, moji čitaoci. Ne osećam nikakvo uživanje u pisanju tra la la postova, koji služe samo da prepune moj blog feed, i da daju prividno stanje moje redovnosti. Jer, ukoliko ja ne pišem postove u koje ću uložiti 100% sebe, i sa kojima neću biti isto toliko zadovoljna.... čemu? Blog je mesto gde sam ja ja. I gde mogu da se iskažem u pravom svetlu. Ako bih pisala postove da bih to samo obavila, bez truda i emocija. Ne znam.... onda verovatno više ne bih ni pisala. Tako da, smatram da je bolje 2 dobra i kvalitetna posta mesečno, nego 1001 wish lista, koju bih napisala radi reda. Prvo i osnovno, ja to ne umem da pišem, a i ne želim. Tako da, moraćete da se snađete sa manjim brojem postova xD
Osim toga, odlučila sam da promenim svoj način razmišljanja. Ponovo. Jer, mogu reći da se nerviram oko škole, iako sve na kraju ispadne kako treba, i završi se i bolje od planiranog. Ali, to je jednostavno jače od mene. Ja sam svesna da je nepotrebno nerviranje, da nije sve tako crno, da mi stvari idu i bolje nego što ja mislim. Ali, opet sam u stanju da me boli želudac danima, i da se osećam loše i da ne želim da pričam. Jer, eto. Ne znam ni sama više. Samo želim odmor od svega i svakoga. Trudim se da razmišljam pozitivnije. Ne ide uvek, ali pokušavam, zar ne? Iako moj mozak uvek zamisli najgori scenario, sreća je okrenuta prema svima nama, i samo čeka trenutak kada će procvetati. A za to treba biti strpljiv, jer dođe i to nekada. I to baš kad najmanje očekujemo.
Sredinom marta završila sam u bolnici na infuziji, zbog nekih stvarčica o kojima ranije nisam vodila računa. Dosta faktora je uticalo na moje tadašnje stanje, ali sada sam sasvim dobro, ponovo zdrava, ponovo srećna. Promenila sam život i u tom pogledu, jer sam počela sebi posvećivati nešto više pažnje. Nažalost, dešava se da se ne držim ranije obećnih dogovora, ali pokušavam to promeniti. Počevši od bloga. Zaista ne znam, koliko se mogu posvetiti blogu u ovom trenutku, ali mogu obećati najmanje 2 posta mesečno, jer smatram da ste bar toliko zaslužili. Krivo mi je zbog ovoga, ali nemojte misliti da sam odustala. Ne bih tek tako bacila dve ipo godine. Još uvek sam ovde, još uvek ću se truditi da budem što bolja, što vrednija. Ne dam se ja tek tako lako. xD
Da ne dužim više, sve sam rekla. Još jednom, zaista mi je neprijatno, ali pre svega žao zbog moje neredovnosti, koju ću pokušati nadoknaditi u što kraćem vremenskom periodu. I zaista bih želela da mi napišete u komentarima kakv post biste želeli, da bh eto vama učinila nešto, a i da biste meni pomogli oko inspiracije. Vidmo seee ;)